Pitanje položaja Bošnjaka na Balkanu, odnosa Bosne i Hercegovine prema Sandžaku i odgovornosti političkih elita ponovo se nameće kao tema koja zaheva smirenu, ali principijelnu analizu. U razgovoru za naš portal, Enver Halilović, univerzitetski profesor, akademik i bivši rektor Univerziteta u Tuzli, govori o Bošnjacima kao jednom narodu sa zajedničkom političkom sudbinom, o dugim istorijskim linijama koje povezuju Bosnu i Sandžak, ali i o savremenim političkim promašajima koji produbljuju osećaj marginalizacije. Prema njegovim rečima, Bošnjaci su danas jedini narod na Balkanu kome se osporava pravo na političku koordinaciju i institucionalnu brigu, dok se Sandžak sistemski gura na društvenu i razvojnu marginu.
Kako danas, iz ugla političke filozofije i savremene politike, ocenjujete položaj Bošnjaka na Balkanu? Da li govorimo o jednom narodu sa različitim političkim sudbinama ili o fragmentisanom identitetu?
Halilović: Položaj Bošnjaka na Balkanu danas je složen i politički izrazito nepovoljan. Riječ je o autohtonom narodu koji, uprkos najdužem historijskom kontinuitetu državnosti na ovom prostoru, nije formirao vlastitu etničku nacionalnu državu, već je politički razdijeljen između više država. Bosna, kao historijski i državni okvir Bošnjaka, ima kontinuitet imena i državnosti duži od većine država u okruženju. Za razliku od nekih susjednih nacionalnih projekata, bosanska državnost ne počiva na mitološkim konstrukcijama, već na historijski potvrđenom i prepoznatljivom kontinuitetu.
Sandžak se u Bosni doživljava kao svoj otet i otrgnut prostor, jer je bio u sastavu Bosne nekoliko stoljeća. Ono što ih čini vrlo povezanim i jedinstvenim, nije samo etno-kulturni identitet njihovog jedinstvenog, Bošnjačkog, naroda, već i složena višestoljetna historija njihovog zajedničkog života: jedinstvene političke, vojne, duhovne-islamske i književno- kulturne elite, jedinstvenih običaja, jezika, shvatanja i razumijevanja svijeta i života, pomiješanih porodica.
Bošnjaci su narod koji je nastajao kroz dug historijski proces, kao sinteza različitih starih naroda, Ilira, Kelta, Tračana i Slavena i kroz čitavu historiju žive na prostorima Bosne i Sandžaka. Oni nisu pridošlice, već stanovnici ovih krajeva od najranijih vremena. Danas su Bošnjaci politički i institucionalno razbijeni. U Bosni i Hercegovini imaju status konstituentni i državotvornog naroda, dok su u Srbiji i Crnoj Gori svedeni na položaj nacionalne manjine, sa nejednakim političkim i građanskim pravima. Posebno zabrinjava činjenica da Bošnjaci u Sandžaku, kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori, žive na ekonomski, infrastrukturno, zdravstveno i obrazovno najnerazvijenijim područjima tih država, što jasno govori o njihovom društvenom položaju.
Iz ugla političke filozofije, ovdje se ne radi o fragmentiranom identitetu, već o jednom narodu sa jedinstvenim etno-kulturnim identitetom koji je politički podijeljen historijskim osvajanjima, ratnim nasiljem i promjenama državnih granica. Bošnjaci Bosne i Sandžaka znatno su duže živjeli u zajedničkim političkim okvirima nego razdvojeni. Zbog toga se ne može govoriti o različitim političkim sudbinama Bošnjaka, već o jednoj zajedničkoj sudbini naroda koji je nasilno podijeljen i koji danas živi u tri države, sa nejednakim stepenom političkih i građanskih prava.
Kako se Sandžak doživljava u Bosni i Hercegovini, kao istorijski, kulturno i identitetski blizak prostor, ili kao politički “tuđa” tema?
Halilović: Sandžak se u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri doživljava kao historijski i identitetski blizak prostor, a ne kao politički „tuđa“ tema. U kolektivnoj svijesti Bošnjaka u Bosni, Sandžak se često percipira kao prostor koji je historijski bio vezan za Bosnu i koji je iz nje politički izdvojen, odnosno otrgnut.
Povezanost Bosne i Sandžaka ne zasniva se samo na zajedničkom bošnjačkom etno-kulturnom identitetu, već i na višestoljetnom zajedničkom životu. Riječ je o prostoru koji je kroz historiju imao zajedničke političke, vojne, duhovne i kulturne elite, slične običaje, jezik, način mišljenja i razumijevanja svijeta, kao i brojne porodične veze koje i danas postoje. Bosna i Sandžak se zato doživljavaju kao jedinstven historijski i kulturni prostor, ali ne isključivo kroz bošnjačku perspektivu. Suživot sa Srbima predstavljao je važnu dimenziju života na oba prostora, iako su, kako bosanski tako i sandžački Bošnjaci, taj suživot u kriznim i ratnim vremenima često skupo plaćali.
U krugovima takozvanih običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, Sandžak je izrazito prisutna bošnjačka politička i društvena tema. Događaji u Sandžaku se pažljivo prate, kako kroz savremene medije i društvene mreže, tako i kroz stalne porodične, kulturne i akademske veze između ljudi sa oba prostora.
Otvaranje diplomatsko-konzularnog predstavništva Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru dodatno potvrđuje da Sandžak u Bosni i Hercegovini nije doživljen kao periferno ili tuđe pitanje, već kao prostor od trajnog historijskog, kulturnog i političkog značaja.
U Sandžaku postoji snažan osećaj da Bosna nije dovoljno zainteresovana za položaj sandžačkih Bošnjaka. Da li je utisak opravdan ili je reč o nesporazumu i različitim očekivanjima?
Halilović: Najprije moram napraviti jednu važnu terminološku korekciju. Izraz „sandžački Bošnjaci“ sugerira da postoje različite vrste Bošnjaka – sandžački i bosanski. Takva podjela ne postoji. Postoje Bošnjaci koji žive u Sandžaku i Bošnjaci koji žive u Bosni i Hercegovini, ali je riječ o jednom narodu sa jedinstvenim identitetom.Razumijem osjećaj koji postoji u Sandžaku da Bosna i Hercegovina nije dovoljno zainteresirana za položaj Bošnjaka koji tamo žive. Taj osjećaj ima dvostruku osnovu. S jedne strane, on proizlazi iz legitimne želje za snažnijom saradnjom i bližim vezama između Bosne i Sandžaka. S druge strane, riječ je i o empirijskoj činjenici: službeni politički kontakti su rijetki, posjete političkih lidera su sporadične, a saradnja privrednih, kulturnih, obrazovnih i sportskih institucija nedovoljno razvijena.
Međutim, takvo stanje ne može se razumjeti bez šireg političkog konteksta. Značajan dio bošnjačke političke elite u Bosni smatra da se uticaj Srbije na unutrašnje odnose u Bosni može umanjiti samo ako se uspostavi strogo uravnotežen odnos prema Sandžaku.
Drugim riječima, način na koji Bosna gradi odnose sa Sandžakom koristi se i kao poruka o tome koji nivo miješanja Srbije u bosanske prilike Bošnjaci smatraju prihvatljivim.Takav pristup je, naravno, otvoren za ozbiljnu kritičku raspravu. Može se postaviti pitanje da li je on funkcionalan, diplomatski ispravan i politički efikasan, naročito imajući u vidu historijsku činjenicu da Sandžak ima dugotrajnije i dublje veze sa Bosnom nego što je Bosna ikada imala sa Srbijom.
U akademskim i političkim krugovima u Bosni danas se sve više preispituje dosadašnja politika prema Sandžaku. Ipak, otvaranje diplomatsko-konzularnog predstavništva Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru pokazuje da postoji svijest o potrebi institucionalnog dijaloga i saradnje, te da Sandžak u Bosni ne predstavlja sporedno, već važno političko i identitetsko pitanje.
Foto: Ustupljeno od profesora Envera Halilovića
Kako tumačite da u ovom mandatu član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda nije posetio Sandžak, uključujući Novi Pazar?
Halilović: Izostanak posjete Sandžaku, uključujući Novi Pazar, od strane Denisa Bećirovića u ovom mandatu treba posmatrati u širem kontekstu odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije, a ne samo kao pitanje simbolike ili lične političke volje. Tokom dosadašnjeg mandata, Bećirović nije posjetio Beograd, niti su zvaničnici Srbije dolazili u posjetu Bosni i Hercegovini. U tom okviru, moguće je pretpostaviti da je izostanak posjete Sandžaku motivisan, prije svega, brigom da se takav potez ne protumači kao dodatna internacionalizacija pitanja Sandžaka, što bi moglo dovesti do pojačane političke presije na Bošnjake.
Drugi razlog može biti procjena da bi takva posjeta, u trenutku ozbiljno narušenih odnosa između Bosne i Srbije, dodatno produbila političku krizu, bez realne šanse da proizvede konkretne pozitivne efekte. Dok god Srbija ne prizna genocid u Srebrenici i ne prestane sa javnim veličanjem ratnih zločinaca, simboličke međudržavne posjete teško mogu imati stvarni politički sadržaj.
Priznanje genocida u Srebrenici nije samo pitanje političke savjesti, već ključna garancija da se slični zločini nad Bošnjacima neće ponoviti. Tek takav čin može otvoriti prostor za ozbiljan dijalog i saradnju između dvije države, uključujući i pitanje položaja Sandžaka. U tom smislu, simbolički gestovi u politici identiteta i solidarnosti imaju smisla samo ako su praćeni realnom mogućnošću političkog učinka. Denis Bećirović ne pripada političarima koji pribjegavaju simbolici radi same simbolike, ukoliko je jasno da ona ne može dovesti do stvarnog unapređenja položaja Sandžaka u postojećim političkim okolnostima.
Da li smatrate da bošnjačke političke elite u Bosni dovoljno razumeju specifičan položaj Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori?
Halilović: Bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini, ali i bošnjačka javnost u cjelini, vrlo dobro razumiju specifičan i težak položaj Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Postoji duboka svijest o historijskoj nepravdi koja je učinjena Sandžaku njegovim odvajanjem od Bosne i podjelom između Srbije i Crne Gore, u procesu u kojem Sandžak nije imao mogućnost da sam odlučuje o svojoj sudbini.
U Bosni se zna da nestanak Sandžaka kao posebne političke cjeline nije bio rezultat volje njegovog stanovništva, već posljedica tadašnjih velikih geopolitičkih interesa, prije svega sukoba velikih sila i regionalnih nacionalnih projekata. U tim procesima, interes ujedinjenja Srbije i Crne Gore imao je prednost nad pravom Sandžaka na politički subjektivitet, jer je njegovo postojanje smatrano preprekom teritorijalnom kontinuitetu i strateškim ciljevima tog prostora. Ni nakon Drugog svjetskog rata položaj Sandžaka nije suštinski promijenjen.
U novoj jugoslovenskoj državi Sandžak je ponovo ostao bez autonomije, jer su i srpski i crnogorski politički centri vlasti polagali pravo na njegovu teritoriju. Argumente Sandžaka tada nije imao ko da zastupa, a odluke su donošene isključivo u skladu sa interesima jačih političkih aktera.
Zbog takvog historijskog iskustva, bošnjačke elite u Bosni položaj Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori ne doživljavaju kao klasično manjinsko pitanje, već kao dugoročni rezultat političke marginalizacije i sistemskog isključivanja Sandžaka iz procesa odlučivanja. To objašnjava i zašto se u Bosni ovo pitanje posmatra sa posebnom osjetljivošću, ali i sa određenom političkom opreznošću. Drugim riječima, ne radi se o nerazumijevanju problema Bošnjaka u Sandžaku, već o svijesti da su njihove današnje teškoće proizvod dugog historijskog kontinuiteta odluka koje su donosili drugi, bez učešća samog Sandžaka.
Da li je danas moguće govoriti o jedinstvenoj bošnjačkoj politici na Balkanu i zašto je to pitanje postalo nužno?
Halilović: Danas ne samo da je moguće, već je nužno govoriti o jedinstvenoj bošnjačkoj politici. Položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj pokazuje da različiti politički standardi za isti narod više nisu održivi. U regionu već postoje koncepti poput „srpskog sveta“ ili institucionalne brige matičnih država za svoje sunarodnike van granica. Logično je postaviti pitanje zašto bi Bošnjaci bili jedini narod kome se osporava pravo na političku koordinaciju, međusobnu solidarnost i zaštitu kolektivnih interesa.
Jedinstvena bošnjačka politika ne znači rušenje granica niti destabilizaciju država, već uspostavljanje principa reciprociteta: ista prava za iste narode u različitim državama. Ako su Srbi i Hrvati u Bosni konstitutivni narodi, onda je legitimno otvoriti pitanje političkih, kulturnih i institucionalnih prava Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, posebno u Sandžaku, gdje su autohton narod. Historijska nepravda ne može biti trajno političko rješenje. Ako su u Bosni priznati posebni politički modeli za autohtone narode, nema razloga da se slični principi, u različitim oblicima, ne razmotre i u drugim državama regiona.
Postoji li realna osnova za koordinisan kulturni, obrazovni i politički prostor između Bosne i Sandžaka?
Halilović: Koordinisan kulturni i obrazovni prostor između Bosne i Sandžaka ne samo da je moguć, već u velikoj mjeri već postoji, kroz porodične veze, zajednički jezik, kulturnu tradiciju, medije i akademsku saradnju. Ono što nedostaje jeste politička i institucionalna podrška tom prostoru. Problem nije u nedostatku identitetske bliskosti, već u slaboj političkoj organizovanosti i nedovoljnoj inicijativi, posebno kada je riječ o političkim strankama u Sandžaku. Postavlja se legitimno pitanje u kojoj mjeri su te stranke autentični predstavnici interesa Sandžaka, a u kojoj mjeri funkcionišu u okvirima politike koja dolazi iz Beograda. Jedan od pokazatelja tog problema jeste gotovo potpuno odsustvo javne rasprave o međunarodnim dokumentima koji se direktno odnose na Sandžak. Na međunarodnom nivou Sandžak je prepoznat kao poseban politički i društveni prostor, ali se o tim činjenicama u Srbiji i samom Sandžaku gotovo uopće ne govori. To pokazuje da problem nije u tome što ne postoji osnova za koordinaciju između Bosne i Sandžaka, već u tome što ta osnova još nije politički artikulisana na ozbiljan i dugoročno održiv način.
Među Bošnjacima u Sandžaku sve je izraženiji osećaj razočarenja zbog izostanka jasne reakcije Bosne i Hercegovine na ozbiljne probleme s kojima se suočavaju, uključujući stanje na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Da li je, po Vašem mišljenju, taj osećaj opravdan?
Halilović: Dijelim taj osjećaj i ne bih ga nazvao velikim, ali svakako opravdanim. Razumijevanje političkih okolnosti i ograničenja u kojima Bosna i Hercegovina djeluje ne znači automatski i prihvatanje postojećeg stanja. Naprotiv, javno je i društveno korisno imati kritički odnos prema onome što ne funkcioniše. Postoji opravdano nezadovoljstvo odnosom matične države Bosne prema Sandžaku, prije svega njenog bošnjačkog političkog establišmenta. To nezadovoljstvo dodatno se produbljuje utiskom ćutanja u trenucima kada se u Sandžaku dešavaju ozbiljni problemi, poput stanja na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, instituciji od posebnog značaja za čitav region. Istovremeno, važno je reći da odgovornost ne leži isključivo u Sarajevu. Vidljiv je i strah dijela političkog rukovodstva u Sandžaku od snažnijeg povezivanja s Bosnom, kao i izostanak dugoročne političke strategije. Umjesto jasnih razvojnih i institucionalnih ciljeva, dominira dnevno-političko bavljenje pukim pitanjima opstanka.
Stanje na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru postalo je simbol mnogo dublje i opasnije krize. Taj univerzitet nije bilo kakva visokoškolska ustanova: on je osnovan zbog stvarnih potreba lokalne zajednice i regiona, kao državni univerzitet koji treba da omogući pristup obrazovanju svima kojima je znanje neophodno, ne samo Bošnjacima, već svim građanima Sandžaka. Upravo zato je ono što se danas dešava na tom univerzitetu nedopustivo. Progon profesora i studenata, obračuni sa akademskim građanima, uvođenje atmosfere straha i poslušnosti, grubo narušavanje akademske autonomije i sistematsko degradiranje obrazovanja predstavljaju direktan udar na samu ideju univerziteta.
Drastično kažnjavanje studenata koji nemaju materijalnu mogućnost da studiraju na drugim univerzitetima faktički znači oduzimanje njihove budućnosti. To nije administrativna mjera, to je ozbiljna društvena i moralna nepravda. Kao Bošnjak, kao univerzitetski profesor i bivši rektor Univerziteta u Tuzli, smatram da se ovakvo stanje mora hitno zaustaviti. Državni univerzitet u Novom Pazaru danas je jedini univerzitet u Srbiji koji se nalazi u faktičkoj blokadi, što samo po sebi govori o dubini problema. Svaka ideja da se ovaj univerzitet uruši, marginalizira ili čak zatvori predstavlja neprihvatljiv čin prema Sandžaku i prema pravu mladih ljudi na obrazovanje. Ovdje više nije riječ o dnevnoj politici, već o elementarnim akademskim, društvenim i civilizacijskim vrijednostima.
Fahrudin Kladničanin
