Dvije godine nakon smrti Bojana Tončića, mislim o godišnjicama kao o moralnom dugu. Oduvijek su mi bile važne, ne kao ritual sjećanja, nego kao trenutak u kojem proveravamo šta je ostalo od ljudi koji su ostavili trag u javnom delovanju, našem etičkom kodu, jeziku kojim razlikujemo istinu od pristanka. Neki ljudi odlaskom ne postaju prošlost, tek tada postaju mera onoga što nam nedostaje.
Gledajući danas spomenik “Ujedinjenja” iznad Rudeshajma na Rajni, pomislio sam na Bojana. Ne slučajno. Pred monumentalnim figurama istorije, pred tim kamenom slavljenja države i pobede, javila mi se misao o čoveku koji je ceo život pisao protiv državnih laži i pobeda natopljenih zaboravom. I danas mi se, dvije godine nakon njegovog odlaska, najpreciznije učinilo ovako: s njim nije otišao samo jedan novinar, nego i jedna vrsta javne savesti.
Nije o tim temama pisao zato što su bile “važne”, nego zato što su bile nepodnošljive. U njegovim tekstovima stalno se potenciralo jasno moralno naglašavanje, rat u Bosni i Hercegovini nije bio nikakav magloviti “sukob svih protiv svih”, nego brutalna agresija, da je genocid u Srebrenici stvarnost koju negiranje ne može poništiti, zločin ne prestaje presudom, nego se nastavlja u poricanju, relativizaciji i slavljenju počinilaca, i na kraju, da javnost koja na to pristaje postaje saučesnik vlastite neljudskosti.
Pisao je o Škorpionima, Višegradu, opsadi Sarajeva, ubijenim gardistima, o ratnim profiterima, političkim i medijskim pokroviteljima nasilja, državama i društvima koja bi da se peru od krvi bez priznanja krivice. Kod njega nije bilo utešnih formula ni diplomatskih fraza – zločin je bio zločin. Nacionalizam nije tretirao kao prolaznu političku patologiju, nego kao ritam javnog života koji uporno obnavlja iste obrasce prijetnje i laži.
Dvije godine poslije, možda se njegov odlazak najviše osjeća upravo u tome koliko je malo ostalo takvih glasova. Ne nedostaje samo Bojan kao prijatelj, koga sam rijetko viđao, (više sam telefonom sa njim razgovarao) novinar ili svedok jednog vremena, nedostaje da budem jasan, njegova beskompromisnost i spremnost da kaže ono od čega drugi okreću glavu.
Tomas Bernhard je govorio da je smrt stvar dogovora. S Bojanom taj dogovor nije uspeo. Previše je ostavio nezavršenog da bi ga smrt mogla dovršiti. Previše je zločina imenovao da bi ih poricanje zatrpalo zajedno s njegovim glasom i najvažnije za jednog novinara previše je istine izgovorio da bi odsustvo moglo imati poslednju riječ.
Sećanje na njega, zapravo je odbijanje pristanka – na zaborav, laž, na onu vrstu javne amnezije protiv koje je pisao cijelog života. I možda se upravo tu, dvije godine nakon njegove smrti, najtačnije vidi šta je Bojan bio, ne samo novinar, nego savest koja ni odsutnošću ne prestaje govoriti.
Nedelja, 26. april 2026.
Ingelhajim, Nemačka.
Preuzeto: (Foto: NOMAD)
