Lino Veljak spada među najprepoznatljivije filozofe postjugoslovenskog prostora, mislilac koji retko pristaje na komfor neutralnosti. Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ostavio je snažan trag u oblastima ontologije i etike, ali i u javnom prostoru, gde se dosledno suprotstavlja mitologijama nacije, revizionizmu i moralnoj ravnodušnosti. Njegovi stavovi, oblikovani iskustvom raspada Jugoslavije, ratova devedesetih i savremenih globalnih kriza, deluju danas možda urgentnije nego ikada. Veljak govori sa izrazitim osećajem odgovornosti – o Gazi, Zapadu, studentima u Srbiji, Balkanu opsednutom sobom, i svetu koji se klati između katastrofe i emancipacije.
U trenutku kada univerzalne vrednosti sve češće ćute pred silom, a studenti na ulicama ponovo pitaju za pravdu, razgovor sa filozofom koji odbija da filozofira izvan stvarnosti postaje ne samo akt kulture, već važan čin svedočenja.
Gaza više nije samo politički konflikt, već simptom dublje etičke krize savremenog sveta, trenutka kada univerzalne vrednosti ćute pred silom. Kako Vi sagledavate ovaj rat u širem etičkom i civilizacijskom okviru?
VELJAK: Stvari treba postaviti u širem kontekstu: nakon terorističkog napada Hamasa (a treba znati da je Hamas direktan proizvod izraelskih tajnih službi, usmjeren na onemogućavanje stvaranja palestinsske države) – po svemu sudeći motiviranoga sprečavanjem opoziva Netyanahua, odgovor Izraela bio je neproporcionalan: agresija izraelskih oružanih snaga na Gazu ima sve karakteristike genocida. Kao prvo, filozof, mora voditi računa o dostupnim činjenicama, nastojeći da ono što je vjerodostojno razdvaja od kojekakvog medijskog smeća, kako bi oblikovao adekvatnu sliku onoga što se događalo i što se događa. Kao drugo, i još važnije, mora tu sliku promatrati u svjetlosti konteksta u okviru kojega se ona javlja.
Treba uzeti u obzir historiju izraelsko-palestinskih odnosa, kako je narod koji je bio žrtva najvećeg genocida 20. stoljeća (holokausta) dijelom preuzeo nacističku praksu u odnosu na palestinsko stanovništvo, kako su izraelske službe potpomogle stvaranje i jačanje Hamasa – u cilju marginalizacije onih političkih opcija u Izraelu i među Palestincima koje su bile na putu da stvore stabilan mir kao pretpostavku za suživot starosjedilačkog stanovništva i židovskih doseljenika, ističe Veljak.
U obzir valja uzeti i geostrategijsku dimenziju, što uključuje i razumijevanje profitnih interesa raznih aktera, u prvom redu globalnog kapitala. Ti će uvidi ukazati na mehanizme koji su doveli do, kako se danas čini, bezizlazne situacije, te definirati odgovorne za to bespuće.
Kako filozof danas treba da odgovori na ovakvu krizu: da li kao distancirani posmatrač političkih događaja ili kao čuvar moralne odgovornosti?
VELJAK: Naravno da odatle slijedi i moralna osuda onih snaga i onih centara koji u prvu plan stavljaju svoje profitne interese, kao i protagonista svih mogućih nacionalšovinizama i vjerskih fundamentalizama, koji svojim udruženim djelovanjem (najčešće nesvjesno) potpomažu očuvanju spomenutih profitnih interesa. No, moralna osuda (gdje filozofi nemaju nikakvu specijalnu ulogu, već dijele zgražanje svakog pristojnog građanina i sveke pristojne građanke nad zvjerstvima koja su na djelu) mora da ne bi ostala tek izrazom nemoćnog moralizma, nužno prerasti u odgovornost, a to znači u aktivno i efikasno suzbijanje mehanizama koji rezultiraju razaranjem i radikalnim zlom.
Pojedini mislioci tvrde da se Zapad nalazi u civilizacijskom sumraku, demografski, moralno, duhovno i politički. Da li prisustvujemo propasti jedne epohe ili samo njenoj transformaciji?
VELJAK: Ne možemo znati u kom smjeru ide čovječanstvo, pa stoga ni u kojem smjeru ide Zapad. O propasti Zapada govori se više od stotinu godina, a znakova propasti jedva da ima.
Ono što je prilično izvjesno jest da čovječanstvu u cjelini prijeti katastrofa uslijed sve intenzivnijeg uništavanja prirodnih pretpostavki opstanka života na našoj planeti – nije isključeno ni ubrzavanje propasti ukoliko bi došlo do nuklearnog rata, smatra Veljak.
Konačno, razvijanje umjetne inteligencije također može dovesti do zastarjevanja čovjeka (barem u smislu onoga što podrazumijevamo pod ljudskim bićem). Ne treba isključiti ni ostvarenje Orwellove distopične 1984. U svakom slučaaju, ukoliko u nekom relativno kratkom roku čovječanstvo ne stavi pod demokratsku kontrolu otuđene centre svjetske financijske i svake druge moći – katastrofa je neizbježna, u nekom od spomenutih oblika ili u nekom obliku koji još nismo identificirali.
Studentski protesti u Srbiji deluju kao više od političke reakcije kao otpor beznađu i izraz generacijskog nemira. Kako tumačite taj unutrašnji nemir mladih i njihovo odbijanje da prihvate rezignaciju prethodnih generacija?
VELJAK: Taj nemir vidim u prvom redu kao otpor beznađu. Beznađe je zavladalo Srbijom nakon izostanka 6. oktobra, a posebno nakon povratka na vlast snaga koje su poražene 5. oktobra, bolje rečeno: zavladala je rezignacija. Tko je god mogao potražio je sreću u nekim uređenijim zemljama, a roditelji su od svoje djece očekivali da će nakon završetka studija krenuti na Zapad.
Studenti (a i srednjoškolci) pobunili su se protiv rezignacije svojih roditelja, najvećim dijelom sudionika u pobunama koje su devele do pada Miloševićevog režima, decidan je Veljak.
Najveći dio roditelja danas podržava pobunjene studente, uključujući i neke od onih koji su donedavno podržavali Miloševićev odnosno Vučićev režim; no, upitno je u kojoj je mjeri rastuća represija među njima obnovila sindrom straha (od kojega se većinska Srbija oslobodila zahvaljujući upravo studentima, njihovim sloganima kao što su “Nisi nadležan!” i sl.).
Šta mladi zapravo traže svojim pobunama: u šta veruju, kakvu pravdu zazivaju i kakvo društvo pokušavaju da prizovu svojim delovanjem?
VELJAK: Definitivno je jasno da je studentska pobuna učvrstila dubok socijalni, politički i kulturni rascjep u Srbiji. Studenti su u političkom smislu ogledalo Srbije, zastupaju sve moguće opcije (osim one režimske koja se svodi na parolu “Ne talasaj!”), pri čemu su uspjeli uspostaviti princip minimalnog zajedničkog nazivnika, zahtjeva za vladavinom prava i za kažnjivost korupcije.
Vizija drugačijeg, boljeg svijeta (ili, da budemo skromniji, drugačije i bolje Srbije) izrazito je heterogena, zasnovana je na širokom dijapazonu koji obuhvaća ljestvicu od “srpskog svijeta” pa do ukidanja kapitalizma.
Kako će se sve to razvijati, ovisi o nizu faktora, tako da su u ovom trenutku otvorene razne varijante razrješenja aktualne krize, uključujući i perspektivu dugoročnog, destruktivnog perpetuiranja krize i odatle proizlazećeg raspadanja društvenog tkiva.
Lino Veljak, preuzeto sa monitor.co.me
Živimo u vremenu post-demokratije i post-istine, u kojem su tradicionalne forme moći i javnog života već razgrađene, šta uopšte može preživeti od političke forme? Hoće li budućnost pripasti novoj maski demokratije, golom upravljanju ili nekoj sasvim drugoj, još neimenovanoj formi vlasti?
VELJAK: Budućnost će pripasti umjetnoj inteligenciji! A ako njezino oblikovanje i dalje bude pod kontrolom spominjanih centara svjetske moći, dospjet ćemo ili u Orwellovu 1984 ili nije nemoguće, da će inteligentna mašinerija obdarena sposobnostima samoreprodukcije zaključiti kako smo mi, ljudi, suvišak. I tako ćemo napustiti ovaj planet prije nego što ga nepovratno uništimo.
Balkan se često opisuje kao prostor „viška istorije i manjka budućnosti“, gde mitovi zamenjuju institucije, a identitet se gradi negacijom drugog. Može li se uopšte govoriti o posebnom načinu na koji balkanska društva razumeju vreme, zajednicu i sudbinu?
VELJAK: Mitovi koji zamjenjuju institucije nisu nikakva spacifičnost Balkana, već su globalno rasprostranjeni, u Putinovoj Rusiji oni su legitimacijski temelj poretka, a s ponovnim dolaskom Trumpa na vlast u sve većoj mjeri postaju legitimacijskom osnovom procesa ukidanja (ili, u najmanju ruku relativiziranja) vladavine prava i pravne države. Balkan, ponavljam, nije u tom pogledu nikakva iznimka.
Balkanci samozaljubljeno skloni da veličaju svoju iznimnost i u dobru i u zlu – tako dobrih ljudi nema nigdje na svijetu, naši su zločinci najveći i najstravičniji, nigdje se takvi ne rađaju nego u našim narodima.
No, važnije je uočiti korijene tih legitimacijskih i utemeljujućih mitova: oni proizlaze iz robovanja metafizičkim utvarama, u konkretnom slučaju utvarama etnije i nacije. Nacije realno postoje, kao što postoje i jezici, vjeroispovijesti, gradovi, sela, pa ako hoćete također nogometni ili košarkaški klubovi kao i njihovi navijači. Nacija postaje metafizičkom utvarom kada se apsolutizira (u ovoj ili onoj varijanti loše metafizike, pri čemu se nešto parcijalno, u danom slučaju nacija, uspostavlja kao smisao I bitan sadržaj cjeline svega što jest) te njezini pripadnici bez ostatka svoj identitet svode na svoju pripadnost tom apsolutiziranom identitetu.
Ako takva mentalna matrica postoji, da li je moguće preoblikovati je, izaći iz kruga ponavljanja konflikta, mitoloških opravdanja i utemeljiti zajednicu na emancipaciji umesto na metafizičkim utvarama nacije i etnije?
VELJAK: Ako na jednom prostoru ima više takvih apsolutiziranih identiteta i ako postoji dovoljna kritička masa ljudi koji slijede taj utvarni identitet, sukobi su neizbježni, latentni, potencijalni ili ako okolnosti to dopuštaju – nasilni. Jedini izlaz sastoji se u emancipaciji od robovanja spomenutim utvarama.
To što si ti Bošnjak, Hrvat ili Srbin je u redu, ali ako misliš da si samim time bolji od onih koji ne dijele tvoju nacionalnu pripadnost, onda si duboko bolestan, i samo ako te okolina počne tretirati kao bolesnika, tvoja zajednica ima šansu da se oslobodi statusa mogućeg izvorišta zla i novih zločina, naglašava Veljak.
Je li to na Balkanu moguće?
VELJAK: Ne ovisi tek o Balkanu i o ovdašnjim narodima, nego primarno o globalnim tendencijama. Što manje autoritarni vođe (i, što je važnije, njihovi pokrovitelji iz centara svjerske financijske i svake druge moći) budu bili u stanju kreirati budućnost čovječanstva, to će više rasti šanse za emancipaciju. No, emancipacija neće pasti s neba. Za nju se treba izboriti!
Fahrudin Kladničanin
