Svako mišljenje pokušaj je dohvaćanja općih, čovječanskih, sveljudskih dimenzija. Misliti znači polagati pravo na općenitost. Svaki pojam, htjeli mi to ili ne, sabire u sebi neiskazane sve moguće pozicije čitanja. Utoliko su koristi partikularne, a političke i teološke u pravilu su takve – porozni kamen koji se topi pred udarima kritičke misli.
Svako je društvo pak, upravo zato što leži na muljevitu tlu teoloških ideja i iz njih izvedenih politika – nezdravo društvo. Čovjek je postao izvršiteljem radova svojih vlastitih religijskih koncepata. Kao izvršitelj, čovjek se spustio na razinu fizičkoga istrebljenja zastupnika konkurentskih ideja. Jednom ubačen u hijerarhiju teološki ustrojene piramide čovjek postaje nekritički nagovještaj smrti ljudskoga roda.
Grijeh nekritičnosti proteže se iz mitskih vremena. Bila su to vremena koja su dopuštala takva prelijevanja smisla i značenja kakva danas imamo u oblicima religijske isključivosti. Ljudski toplokrvni koncept Boga od čovjeka je tražio potpunu predanost. Za potpunu predanost ljudski koncept Boga nudio je „obećanu zemlju“ unutar vlastite duše. Vjesnici vjere kao vidika moralnoga djelovanja pozivali su na bivanje u obećanim zemljama vjere u vlastitu božanstvenost. Ta se ideja, međutim, nije mogla svidjeti hijerarhijski ustrojenim religijskim birokracijama. One su božansko čovjeka pretvorili u oltare, a ljudsku dušu okovale vlastitim pravilima.
Obećana zemlja prestala je biti ono božansko čovjeka. Moral je prestao biti horizontom postojanja ljudske zajednice. Čovjek je postao privjesak ključeva teoloških ideja. Božanstvenost ljudskoga, kao plemenita ideja, pretvorila se u podložnost čovjeka ideji božanstvenosti. Obećana se zemlja povukla iz čovjeka i postala geografski pojam. Odabrane duše koje su trebale razvijati ono božansko u ljudima izrasle su u političko-teološke egzekutore ideje odabrana naroda. Umjesto putokaza i nagovora na moralnost – odabranost je postala zoologijska činjenica posjednika certifikata odabranosti.
Svaki moralni čin sabire u sebi sve ljudsko. Upućuje na zajednicu ljudi. Vjera neukaljana ideologijama politika piramidalno ustrojenih hijerarhija može biti, i kod pojedinaca zasigurno jest, horizontom ljudskoga djelovanja. Tim horizontom može kraljevati ljubav kao načelo, kreativnost kao pristup, kritičnost kao orijentacija. Druga osoba na tom horizontu uvijek će donositi potencijalno vlastito bogatstvo, mogućnost rasta davanjem i sreće u činjenju sretnim drugoga.
No, svjetovna „odabranost“, ta barbarska ideja moći koja se s pojedinca preselila na religijsku zajednicu, onemogućuje horizont vjere, zajedništva, ljudskoga roda koji bi se realizirao u horizontu vjere. Isključivost je naoružani stražar koji ne dopušta povratak čovjeka u moralno-duhovnu sferu. Isključivost je garancija kapitala stvorena pretvaranjem duhovnih dimenzija u materijalne. Isključivost je negacija univerzalnih ljudskih načela. Ona onemogućuje ono što želi omogućiti i time dokazuje svoju birokratsku prirodu.
Narod koji se poziva na svoju vlastitu isključivost zarobljeni je narod. Vrtlog je to nekritičke vjere u mit koji se pretvorio u teološko-politički program. Umjesto proizvodnje božanstvenoga u čovjeku on je kroz stoljeća proizvodio vlastiti zatvor bez zidova. Čovjek isključivosti postao je prototip usamljene gomile zapadnoga svijeta, a onda i globalno zatrovane zemaljske kugle.
„Privatno nas je vlasništvo učinilo glupim.“ pisao je svojedobno Karl Max pokušavajući svijet osloboditi od židovstva. Nakon nekoliko stoljeća vrijeme je postaviti pitanje o karakteru njegove kritike kapitalizma. Je li problem u privatnom vlasništvu ili u nekim ljudskim crtama koje upravljaju operiranjem s kapitalom?
Naime, i sam kapital, iako s Marxom shvaćen kao odnos, postaje neko izvanjsko božanstvo, medij koji svojim pravilima odlučuje o sudbini čovječanstva. Ispravnost ovoga stava ide pod ruku s izostavljanjem još jednoga sloja analize. Iza detektiranja robno-novčanih zakonitosti kapitalističkoga svijeta stoji nedirnuto polje ljudskih psihologija pripremanih na učinkovitost kapital odnosa. Iza kritike kapitalističkoga društva koje se za Marxa treba osloboditi od židovstva, leži nedirnuta, a upravo sa židovstvom postavljena prijelomna pretpostavka svijeta koji će nekoliko tisuća godina voditi prema globalnom imperijalnom kolonijalističkom i neokolonijalnom kapitalizmu. Ta je pretpostavka označila rođenje nejednakosti, odnosno pretpostavki za razvijanje tih nejednakosti kroz povijest.
Marxova kritika židovstva u kojemu on vidi crtu koja se razvija prema svijetu kapital odnosa doseže samo izvanjske manifestacije nečega što je dublje od ekonomskoga, poslovnoga, financijskoga segmenta društva. Kritika židovstva utemeljena na pokušaju oslobađanja od privatnoga vlasništva zavela je socijalističke pokrete prema zadružnom socijalizmu, neminovnu razvoju snažnoga birokratskog aparata socijalističkih društava. Kritika koja se zaustavila na kritici privatnoga vlasništva nije mogla otvoriti pravu perspektivu budućnosti. Svijet je nastavio igrati se s onim načelima koja je Marx smatrao židovskim nasljeđem, postajući sve više židovskim svijetom.
Pobjeda toga židovskog svijeta rodila je najviši stupanj bahatosti administracije nepravedno stvorene države Izrael. Nakana etničkoga čišćenja, provođenje finalnoga rješenja za ljude druge vjere, umrežavanje interesa globalnih korporacija, medija, političkih administracija – sve je to otvorilo pitanje o pravim izvorima zla.
Bolna je istina da to nije privatno vlasništvo i da je zabluda Karla Marxa zavela generacije mislilaca na pogrešan put. Svjetski ratovi također su udaljeni odjek slućene, ali nedohvaćene istine. Karl Marx nažalost je kritikom židovstva u ranim radovima, a posebice analizama nastanka kapitalizma u Kapitalu, židovskim načelima poslovanja nenamjerno dao dodatnu snagu. Marx se zaustavio na jednom od simptoma bolesti i zato je rješenje koje je ponudio – rješenje za uklanjanje simptoma. To međutim nije dovoljno.
Put kojim je krenuo vodio je rješenju. Židovsko pitanje skrivalo je u sebi problem koji je dublji od privatnoga vlasništva. Židovstvo koje je kritizirao nije bilo dohvaćeno u njegovu izvornom problemu jer je od temeljnoga problema Karl Marx odustao. Njegove briljantne analize napustit će područje teoloških i duhovnih dimenzija problema i koncentrirati se na njihove posljedice. Židovstvo će, iako analizirano, u svojem najvažnijem dijelu, ostati netaknuto.
Prenoseći židovsko pitanje na razinu kritike svih religija Marx je zataškao razlike među njima. Apstraktnim, ali zavodničkim govorom kritike potrebe za religijom koja proizlazi iz patnje u realnom životu, Marx je otvorio bojišnicu na kojoj su svi ginuli, a ništa se bitno nije mijenjalo. Birokratski antisocijalizam socijalističkoga realizma nije imao nikakvih šansi. Logično je i realno bilo očekivati ono što se i dogodilo: iza Potemkinovih fasada nastavljena je igra posjedovanja, samo sad prema pravilima prilagođenim novim kazališnim okolnostima.
Rat u Palestini razotkrio je način funkcioniranja svjetske politike, Ujedinjenih naroda, sustava političkoga lobiranja, laži propagande i strah običnih građana zarobljenih desetljećima stvaranim stereotipima. Prijenosi etničkoga čišćenja uživo polako su oslobađali svijet nametnutoga straha od „antisemitizma“. Propagandna kupola cionističkih „prava“ pala je pogođena jaucima djece i žena Palestine. Netanjahu se, potpuno gol, pokazao u svojoj nakaznoj namjeri da bude osoba koja će pripremiti novi dolazak Mesije. Istodobno rat je u Palestini sugerirao propitivanje židovstva na novim osnovama, postavljanje onih pitanja koja su dugo smatrana politički nekorektnima. Svijet je bio spreman još jednom zaroniti u židovsko pitanje. Trebalo je samo uzeti više daha prije zaranjanja.
Najveće istine su najjednostavnije. Složenost dolazi sa skretanjem s jednostavnoga puta. Na svakoj stranputici mogu se naći i sunčana mjesta gdje se mogu vidjeti i obrisi istine. No, perspektiva nije prava i zato se lutanje nastavlja.
Istina je, naime, da nas je privatno vlasništvo učinilo glupima, istina je da pristajemo na religijske objave jer nam je potreban spas u svijetu otuđenja, nejednakosti, kapital odnosa, izrabljivanja, nemogućnosti da budemo ono najbolje od sebe samih. Istina je da kapitalizam nužno vodi imperijalizmu i da se, kao što je povijest pokazala, stalno traže nova područja eksploatiranja.
No, nešto je promašeno? Što se nije uzelo u obzir? Što je izvor stalnih nevolja kako židovskoga naroda tako i naroda ostalih religija u njihovim pokušajima zajedničkoga života?
Temeljna proturječnost židovstva je u proturječnosti pozicije jednobožačke religije koja druge jednobožačke vjernike smatra nevjernicima. Ta je proturječnost zasađena i u ekonomske mladice židovstva. Braća su samo Židovi. Braću se ne smije opterećivati zelenaškim kamatama, a nebraću smije. Braća su tu da im se pomogne i oprosti, a nebraća su tu da služe židovskom narodu.
Bog jednobožačke religije ili bi trebao biti Bogom svih ljudi svijeta ili je on Bog koji svoje vjernike vodi u isključivost. Ako su nežidovi, dakle goyi samo nevjernici i nebraća, onda je u teološkim korijenima zasađeno sjeme rasne segregacije. Ako se nebraća smiju lihvariti, onda je riječ o teološkoj sadnici bogaćenja koje će kroz povijest stvarati sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Ako su svi drugi nebraća, onda ništa neće značiti zajednička proleterska revolucija, treća ili četvrta internacionala, ideja radničkoga samoupravljanja, pa ni ideja anarhizma. Sve pada u vodu ako je svijet tisućljećima odgajan na ideji rasne segregacije, odnosno izrabljivanja nebraće. Tisućljeća gomilanoga kapitala prvo će se institucionalizirati u banke kao oblik legaliziranoga lihvarenja, zatim će oblikovati globalne igrače na svjetskoj sceni, da bi nakraju dovelo do Palestine kao lakmus-papira svih ekonomskih političkih geostrateških, pa i religijskih pitanja čovječanstva.
Cionisti ne žele živjeti sa svojom nebraćom. Time samo potvrđuju da su i sami sudjelovali u nepravednim progonima Židova kroz povijest. Cionisti se smatraju odabranima od Boga, čime poništavaju mogućnost ravnopravnoga konstruktivnog suživota s ljudima drugih vjera. Cionisti se sa svojom industrijom holokausta otvoreno rugaju i svijetu i židovskim žrtvama holokausta. Danas nastavljaju tamo gdje je stao nacionalsocijalizam.
U temeljima židovskoga pitanja nalazi se dakle odnos braće i nebraće, Židova vjernika i svih ostalih kao nevjernika. Nauk o lihvarenju nebraće nametnuo se svijetu kao pravilo, a ne neprihvatljiv nevjernički čin. Židovstvo je osvojilo svijet, kako je pisao i Marr, ali ne lihvarenjem, nego teologijom rasizma.
Palestina je razgolitila tisuće godina ljudske povijesti. U korijenima svih zala leži rasizmom natopljena objava o odabranom narodu. Svijet je posljedica isključivosti jednoga naroda koji je kroz povijest kontaminirao i druge religije i svjetovni karakter svijeta. Svaka isključivost vodi neslaganju. Isključivost naroda potpomognuta kapitalom vodi u ratove. Svaki rat stvara novi vrtlog koji vodi novom svjetskom ratu. Svaki novi svjetski rat približava čovjeka samouništenju.
Da bi se teret tisućljeća skinuo s ramena čovjeka moramo se vratiti tamo gdje smo podijeljeni na braću i nebraću. Tisućama godina mi živimo tu podjelu. Ne možemo se osloboditi te podjele jer su oni koji su objavili tu podjelu izrasli u najsnažniju svjetsku silu. Najsnažniju, ali itekako podložnu padu. Hoće li se taj pad dogoditi uskoro ili kroz desetine ili stotine godina osvješćivanja – ovisi o slobodi promišljanja, oslobađanju od stereotipa, o izlasku iz labirinta straha i zatvora medija. U svakom slučaju, analiza koja je željela dohvatiti korijene zla u Palestini, probila se do korijena općeljudskoga zla. Na sljedećoj je knjizi da to obrazloži i temeljito argumentira
