Dve godine od početka razaranja Gaze, svet se suočava s bolnim pitanjem: da li je ćutanje postalo novo lice saučesništva? Dok bombe i dalje razaraju domove, a blokada guši svaki pokušaj života, međunarodna zajednica uglavnom posmatra u tišini. O političkoj izdaji arapskih režima, dvostrukim standardima Zapada i veri naroda koji odbija da nestane, za naš portal govori orijentalista Mensur Zukorlić, ističući da je Gaza danas „ogledalo savremenog sveta i ispit savesti čovečanstva“
Kako Vi danas vidite realnost života u Gazi – šta običan čovek tamo proživljava?
ZUKORLIĆ: Život u Gazi danas je svakodnevna borba za opstanak, jer je to uništena teritorija. Ljudi tamo žive pod potpunom blokadom, bez struje, vode i lijekova. Svaki dan donosi nove žrtve, ruševine i patnju nevinih civila. Djeca odrastaju u strahu, ali i u nevjerovatnoj hrabrosti svojih roditelja. Gaza je postala simbol ljudske izdržljivosti i dostojanstva. Slabost i razjedinjenost muslimanskog svijeta omogućile su nastavak zločina nad palestinskim narodom. Cionizam je ogolio svoje pravo lice – lice brutalnosti i bezosjećajnosti. Svijet, a posebno arapske zemlje, najčešće ćuti, čime postaje saučesnik u nepravdi.
Gaza je danas ogledalo čovječanstva i mjera naše savjesti. Uprkos svemu, narod Gaze i dalje vjeruje u slobodu i pravdu i upravo ta vjera održava život među ruševinama.
Šta za Vas lično znači palestinsko pitanje i da li je to politički problem, moralno pitanje, ili simbol borbe za pravdu?
ZUKORLIĆ: Za mene palestinsko pitanje nije samo politički problem, nego moralni ispit čovječanstva. Ono je simbol borbe između nepravde i istine, tlačenja i slobode. U svakoj ruševini Gaze i svakom palestinskom djetetu vidim podsjetnik na ljudsko dostojanstvo koje ne može biti uništeno. Iako je bol ogroman, ja u toj patnji vidim dokaz snage vjere i nade. Pesimisti u svemu vide kraj, ali ja u svemu vidim početak promjene. Kao vjernik, čvrsto vjerujem u Allahovo obećanje – da će istina na kraju pobijediti i da je sloboda blizu.
Kada govorimo o „izdaji Gaze“, mislite li da je posredi politički kukavičluk, strah od gubitka moći, ili svesno pristajanje arapskih režima na poniženje i šutnju?
ZUKORLIĆ: Kada se govori o takozvanoj „izdaji Gaze“, potrebno je razumjeti da to pitanje ne proizlazi samo iz trenutnih političkih odnosa, nego iz dubljeg, historijskog konteksta arapskog i muslimanskog svijeta. Palestinsko pitanje nije isključivo nacionalni problem naroda koji živi na palestinskoj zemlji, već moralno, političko i civilizacijsko pitanje koje se tiče cijelog islamskog i arapskog svijeta. Ipak, upravo taj svijet danas pokazuje veliku dozu političke nemoći i razjedinjenosti. Riječ je, prije svega, o kombinaciji političke slabosti, straha i gubitka zajedničke vizije. Nakon raspada Osmanske imperije, arapske države su ušle u period međusobnih podjela, zavisnosti od stranih sila i ideoloških sukoba. Umjesto jedinstva i otpora kolonijalizmu, mnoge su elite pristale na saradnju sa Zapadom, čime su dugoročno izgubile samostalnost i snagu da samostalno djeluju.
U tom kontekstu, nastanak Izraela nije bio slučajan proces, već rezultat tri međusobno povezana faktora: cionističke strategije, međunarodne podrške i arapske nemoći. Od Balfourove deklaracije do uspostave države Izrael 1948. godine, ključne sile Zapada aktivno su podržavale formiranje jevrejske države, dok su arapske zemlje bile pasivne, podijeljene i bez jasnog zajedničkog cilja.
Palestinci su, s druge strane, pokazali demokratsku volju, kao što je bio slučaj s izborom Hamasa prije petnaest godina. Ipak, taj čin demokratije nije priznat, ni od Zapada, ni od većine arapskih režima. To jasno pokazuje dvostruke standarde i strah od svake političke promjene koja bi mogla ugroziti postojeće režime u regionu.
Izdaja Gaze je odraz dublje krize arapskog identiteta, nedostatka solidarnosti i odsustva zajedničkog moralnog kompasa. Dok arapske zemlje ostaju međusobno podijeljene i podređene interesima velikih sila, palestinski narod i dalje plaća cijenu njihove šutnje i nemoći, ističe Zukorlić.
Mensur Zukorlić i supruga Fatma Zukorlić Abu Taha.
Kakvu ulogu danas ima Egipat u odnosu prema palestinskom pitanju, posebno prema Gazi, i koliko je ta politika odraz šireg stanja u arapskom svetu?
ZUKORLIĆ: Uloga Egipta u palestinskom pitanju posebno je značajna jer se radi o najmnogoljudnijoj i politički najuticajnijoj arapskoj zemlji. Međutim, dešavanja u Egiptu u posljednjoj deceniji pokazala su duboku krizu unutar arapskog svijeta. Nakon svrgavanja demokratski izabrane vlasti, vojska je preuzela potpunu kontrolu nad državom, što je rezultiralo krvavim obračunima s građanima posebno tokom tragičnih događaja na trgu Rabia al-Adavija u Kairu. Te slike nisu samo simbol egipatske stvarnosti, već i šireg fenomena u arapskom svijetu, gdje se autoritarizam prikazuje kao “odbrana demokratije”.
Zbivanja u Egiptu imala su ogroman utjecaj na cijeli region. Egipat, koji bi po svom položaju i istorijskoj ulozi trebalo da bude pokretač solidarnosti sa Palestinom, danas učestvuje u blokadi Gaze.
Zid koji razdvaja Egipat i Gazu nije samo fizička prepreka, već postao simbol političke indiferentnosti, straha i potčinjenosti međunarodnim interesima, decidan je Zkorlić.
Humanitarna pomoć za stanovnike Gaze često ne može proći bez odobrenja Izraela što pokazuje dubinu gubitka samostalnosti i moralne odgovornosti.
Zašto arapske države, iako imaju ogromne resurse i uticaj, nisu uspele da konkretnije pomognu Palestincima?
ZUKORLIĆ: Razlozi zbog kojih arapske države nisu uspjele da efikasno pomognu Palestincima mnogo su dublji od trenutnih političkih okolnosti. Oni sežu u samu strukturu arapskog svijeta, u njegovu istorijsku podijeljenost, ideološke sukobe i zavisnost od stranih interesa.
Sirijski predsjednik iz pedesetih godina prošlog vijeka, sekularista Emin Hafiz, jednom je vrlo jasno rekao: „Nijedna arapska vojska 1948. godine nije istinski ušla u rat protiv Jevreja, osim četa Muslimanske braće.“ Ovu tvrdnju potvrđuju i mnogi savremenici tog vremena, među njima i palestinski stručnjak Behdžet Ebu Garajibe, čija istraživanja i dokumenti svjedoče da su tadašnji vojni napori arapskih zemalja bili uglavnom simbolični, a ne stvarni pokušaji oslobađanja Palestine.
Slično se može reći i za rat 1967. godine. Iako se u zvaničnoj historiji često opisuje kao „šestodnevni rat“, u stvarnosti se radilo o kratkom i jednostranom sukobu. Arapski avioni uništeni su na pistama prije nego što su poletjeli, a mnogi vojni komandanti u tom trenutku uopšte nisu bili na dužnosti. Za samo nekoliko sati Izrael je okupirao Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu. Ti događaji su označili ne samo vojni, nego i duhovni poraz arapskog svijeta.
Tada se rodila i teorija o „nepobjedivoj državi Izrael“, koja nije bila odraz stvarne snage Izraela, već rezultat arapske medijske i političke retorike. Taj mit je, svjesno ili nesvjesno, postao alat propagande koji je širio osjećaj straha i nemoći među muslimanima.
Nažalost, ta psihološka i politička slika dodatno je ojačana kroz decenije, uz pomoć arapskih režima koji su, pod izgovorom nacionalizma i sekularizma, zapravo postali dio sistema koji održava status quo. Njihova zavisnost od Zapada, ekonomska i vojna potčinjenost, te stalno pozivanje na „realpolitiku“ doveli su do toga da Palestina ostane simbol izgubljene časti i moralne odgovornosti arapskog svijeta. U suštini, ono što nedostaje arapskim državama nije moć, jer resursa i uticaja imaju dovoljno već politička volja, jedinstvo i svijest o zajedničkom interesu.
Dok god arapske vlade svoje nacionalne interese budu podređivale interesima velikih sila, biće teško očekivati iskrenu i odlučnu podršku Palestincima.
Kako da danas, politički i ljudski, nazovemo ono što se događa u Gazi – koja je nekada postojala i koje više nema?
ZUKORLIĆ: Ono što se danas događa u Gazi nije samo tragedija jednog naroda – to je tragedija cijelog čovječanstva. Gaza je postala simbol ne samo palestinskog stradanja, već i sloma svjetske savjesti. Ono što gledamo nije sukob dviju strana, nego sistematsko uništavanje jednog naroda, njegovog dostojanstva, života i budućnosti. Dok nevini civili umiru pod ruševinama svojih domova, dok bolnice ostaju bez lijekova, a djeca spavaju u strahu da neće dočekati jutro svijet uglavnom ćuti. Taj muk međunarodne zajednice jednako je bolan kao i same bombe koje padaju.
Gaza je danas otvorena rana čovječanstva, mjesto na kojem se jasno vidi koliko su prazne riječi o ljudskim pravima i međunarodnom poretku kada se ne primjenjuju jednako na sve.
Još je poraznije što su najmoćnije sile svijeta, prije svega Vašington, dale političko i vojno pokriće Izraelu, omogućivši mu da nasilje pretvori u politiku. Time je nepravda dobila privid legitimnosti, a nasilje status prava. Gaza je, nažalost, postala ogledalo u kojem se vidi pravo lice savremenog svijeta u kojem interesi nadjačavaju moral, a šutnja postaje saučesništvo.
Fahrudin Kladničanin.
