Pitanje hidžaba i položaja muslimanki u društvu ponovo je izbilo u fokus nakon što je studentkinja Nadija Delimeđac iz Novog Pazara, čiji je zagrljaj sa studentom Savom Nikolićem tokom nedavnih studentskih protesta postao viralan, postala meta uvreda i pretnji na društvenim mrežama. Burna reakcija dela javnosti na jedan spontani gest solidarnosti otvorila je širu raspravu o stereotipima, društvenim pritiscima i ograničenjima s kojima se muslimanke suočavaju. Upravo o tim dubljim i dugotrajnim procesima za naš portal govori teološkinja Đermana Kurić.
Ona ističe da savremene rasprave o hidžabu i drugim muslimanskim ženskim odevnim praksama nisu nova pojava, već deo dugotrajnog političkog i ideološkog nadmetanja koje se, kako kaže, decenijama vodi preko ženskih tela.
„Ne mislim da je riječ o bilo kakvoj novoj pojavi. Borba suprotnih političkih i ideoloških programa odavno se odigrava i preko ženskih tijela. Ona se, kada je riječ o muslimankama, projicira na njihove kulturno-religijske prakse: šamije, jemenije, dimije, hidžabe, nikabe, zareve“, kaže Kurić.
Prema njenim rečima, i naš društveno-politički prostor, poput severne Afrike, zemalja Zaliva ili Centralne Azije, ima dugu tradiciju političkog razračunavanja upravo kroz simboličko značenje ovih praksi.
„Nije iznenađenje da su relativno obične i svakodnevne odjevne prakse s vremenom postale simbolički kapital kojim se može mobilizirati ili polarizirati javnost. Muslimanke su, u okviru svojih svakodnevnih rutina, često uhvaćene između različitih zahtjeva različitih strana u ovim ‘kulturalnim sukobima’“, objašnjava ona.
Đermana Kurić (Foto/Forum10)
U okviru diskursa ljudskih prava, Kurić smatra da o hidžabu ima smisla razgovarati isključivo kao o pitanju prava na slobodu religije ili uverenja.
„Svaki drugi razgovor, poput onog o ‘izboru’, legitiman je samo ako isti kriterij primjenjujemo na sve ženske prakse. A uglavnom to ne činimo“, ističe.
Posebno upozorava na orijentalistički narativ u kojem se pretpostavlja da muslimanke nemaju pravo izbora, dok se u isti mah podrazumeva da druge žene to pravo imaju.
„Takav diskurs smatram islamofobnim i neproduktivnim“, naglašava Kurić, dodajući da nema ništa sporno u tome da feminističke organizacije brane prava muslimanki, niti da muslimanke same učestvuju u njihovom radu.
Kurić poručuje da muslimanke, kao i sve druge žene, imaju pravo živeti pod vlastitim uslovima, bez potrebe da se pravdaju za svoje odluke.
„Njihovo uključivanje u razgovore, debate i procese zavisi prije svega od njih samih – njihove spremnosti i zainteresiranosti. One su, kao i ostale žene, politička bića i trebaju biti uključene u društveno-političke procese, naročito kada ih se izravno tiču“, kaže ona.
Dodaje da je ključno voditi računa o odnosima moći koji oblikuju javne rasprave, te osigurati prostor u kojem se poštuje dostojanstvo svake osobe koja učestvuje.
„Mi tek relativno nedavno počinjemo ozbiljnije raspakivati pitanja međuetničkih odnosa, u kojima religija igra važnu ulogu, kao i načine na koje se rodna pitanja pojavljuju kao ključna u tim razgovorima“, zaključuje Kurić
Fahrudin Kladničanin
